STARI ZABORAVLJENI ZANATI

Pre samo stotinak godina biti zanatlija u Srbiji je bio cenjen i častan izvor prihoda koji je omogućavao težak, ali pošten život. Zanatska proizvodnja se realizovala u zanatskim radnjama, a posao su vodili majstori.

Danas su zanatlije u najvećoj meri prepuštene same sebi.

Iako potreba za ovim zanimanjima nije prestala, sve je teže pronači majstora kovača da otkuje kosu, napravi sekiru, potkuje konja ili bilo sta slicno od starih zanata.

Činjenica da su možda donekle i zaboravljeni, ne umanjuje vrednost sertifikacije za mnoge stare zanate, budući da je ipak primetna velika potražnja za kvalifikovanim radnicima tih profila.

Donosimo vam primere naših prelepih i pomalo zaboravljenih zanata.

Odžačar

Odžačari su čistili gar iz dimnjaka, koji je ometao gorenje peći u vreme kada se grejalo i kuvalo u pećima na drva. Ove zanatlije su bile poznate po svojoj četki koja je montirana na dugačkoj sajli i kojojm su se čistili dimnjaci. Pošto se često događalo i da neki predmet zapadne u odžak, odžačati su nosili i tešku gvozdenu kuglu, kojom bi čistili odžake od tih predmeta.

Najprepoznatljiviji su bili po svojim odelima crne boje i licu koje je skoro uvek bilo garavo. Nosili su o male crne kapice.

Smatralo se da sresti odžačara znači sreću i pri susretu sa odžačarom je trebalo zavrnuti u krug jedno dugme na sebi (ali ne toliko da se otkine). Srećom se smatralo i ako se „ukrade“ dlaka iz odžačarske četke, kad on „ne vidi“.

Kurs za odžačara

Grnčar

Grnačarstvo je jedan od najstarijih zanata kojima se čovek bavio još od davnina. Ove zanatlije biraju odgovarajuću vrstu zemlje, koju potom mešaju sa vodom, a zatim je mese. Ovim postupkom dobijaju testastu masu od koje prave najrazličitije oblike.

Ovaj zanat se nekada isključivo radio samo ručno pa je trebalo više vremena da se napravi posuđe. Sa pronalaskom grnčarskog točka, postupak izrade predmeta je znatno brži.

Svi predmeti koji su se ovim postupkom pravili, stavljali su se u hladovinu ili na promaju da se dobro osuše. Nakon toga, po želji su se premazivali i oslikavali raznim bojama.

Potom se grnčarija pekla u specijalnim pećima na drva. Pečenje je, u zavisnosti od veličine predmeta, trajalo od nekoliko sati do nekoliko dana. Nakon pečenja, grnčarija se pažljivo hladi, što zahteva veliku veštinu zanatlije.

Kurs i obuka za grnčara

Tabadžija

Tabadžija je zanatlija koji „tabanjem“ tj. udaranjem omekšava vunenu tkaninu nastalu tkanjem.

Kada se vuna sa ovce ošiša, opere, uprede i upotrebi za tkanje, dobijena tkanina je oštra pod prstima i nije prijatna za nošenje jer „grebe“.

Tkaninu tada preuzima tabadžija koji je potapa u vodu i „taba“ drvenom udaraljkom koja liči na lopatu. Postupak se ponavlja više puta. Tabanje tkanine je karakteristično za južnu Srbiju i Makedoniju.

Pretpostavlja se da danas još uvek postoje aktivne tabadžije. Pored lopatice, za tabanje se koristi i posebna sprava napravljena od kestenovog drveta koja pokretana vodom kao vodenica, gnječi, taba tkaninu, koja je potopljena u tekuću vodu.

Kovač

Kovački zanat se smatra jednim od najtežijih, za rad je potreban veliki fizički napor, snaga i jačina samog kovača. Danas je ovaj posao u određenoj meri olakšan različitim alatkama. Nekada je korišćen čekić, a kovač je svojom snagom morao da kuje gvožđe. Sada većina poseduje pneumatski, koji olakšava posao, ali i ubrzava proceduru izrade i popravke alatki.

Usluga kovača je ranije bila potrebna svakom, pogotovo ljudima na selu. Nekada su svakodnevno iz kovačkih radionica odzvanjali udarci čekića po kovanom gvožđu, danas se retko čuje ovaj prepoznatljiv zvuk. Postojanje pojedinih kovačkih radnji pokazuje da pomenuti zanat nije zaboravljen. Umesto potkovica sada kuju ograde, proizvode delove za traktore i poljoprivredne mašine.

Kurs za kovača

Stakloduvač

Stakloduvači su nekada bili začetnici moderne staklarske proizvodnje i pravi umetnici tog zanata. Danas, kada je i poslednja fabrika manufakturne proizvodnje zatvorena, u Srbiji je ostala nekolicina stakloduvača koji i dalje neguju taj specifičan stari zanat.

Ovo zanimanje je jedno od cenjenijih poslova kako u svetu tako i kod nas, jer još nijedna tehnologija ne može da zameni ono što stakloduvač može da napravi. Radi se o veoma kreativom i složenom precesu rada pri kojem se proizvode eksperimentalni proizvodi u veoma malom tiražu.

Ovaj posao se uglavnom fokusira na proizvodnju staklenih predmeta i koristi vatru i klešta kao sredsvo za rad ali ponekad i popravlja polomljene stvari. Nakon obavljenog posla ugravira svoj pečat ili obeleži odgovarajućim etiketama, a proizvodi se dalje koriste u medicinske svrhe, kulinarske svrhe, svakodnevne prilike ili kao dekor. Ovaj posao nije preporučljiv osobama sa srčanim ili plućnim problemima.

Kurs za stakloduvača

Duborezac

Zanimanje duborezac je kreativno zanimanje. Precizna umetnička obrada drveta doprinosi lepoti enterijera.

Ikone, ikonostasi i drugi crkveni nameštaj, suveniri i ogledala, ramovi za slike, ornamenti za nameštaj kao i izvođenje posebnih zahteva po želji kupca samo su deo onoga što zanimanje duborezac može da pruži. Reč je o jednom od starijih zanata gde vođen maštom duborezac od kvalitetnih vrsta drveta upotrebom ručnog alata stvara umetničko delo. Duborezac ne mora posao obavljati u radionici. Po želji naručioca radove može izvoditi u nekom drugom prostoru stvarajući nove ili doterujući postojeće duboreze. Alat koji koristi duborezac prilagođen je ovom postupku obrade drveta.

Kurs i obuka za duboresca

Licidar

Licidar je čovek čije je zanimanje pravljenje licidarskih kolača. Ovo zanimanje (zanat) je ranije bilo veoma rasprostranjeno u našim krajevima. Licidarski kolači su više za gledanje nego za jelo. Neki licidarski kolači uopšte nisu za jelo jer sadrže pored brašna i gips (da bi bili lepši i čvršći). Osnovna namena im je da budu ukras i da se okače oko vrata ili na zid. Zato nije bilo bitno da li su sveži već kako izgledaju.

Licidari svoje proizvode prodaju u svojim radnjama ili na vašarima. Deca su na vašarima želela da im roditelji kupe taj šareni licidarski kolač (bar onaj za jelo). Licidarski kolači mogu biti u obliku: srca, papuče, gitare, krave … Najčešće nisu ukusni.

Časovničar

Časovničar, ili često sajdžija, je majstor zanatlija koji tradicionalno izrađuje i popravlja časovnike (satove). Ranije je časovničar izrađivao i popravljao isključivo mehaničke časovnike samostalno izrađujući sve potrebne delove, dok savremeni časovničari popravljaju časovnike zamenom oštećenih ili istrošenih delova novim, izrađenim u fabrikama proizvođača časovnika. Osim mehaničkih, časovničari popravljaju elektronske i električne časovnike, a često im menjaju baterije za napajanje. Časovničar je obično svestran majstor, pa popravlja džepne, ručne, stone, zidne i druge časovnike.

Kurse i obuka za časovničara

Sarač

Sarač je zanatlija koji izrađuje predmete od kože. Pre svega sedla, kajiše, opasače, futrole za vatreno oružje, fišeklije za lovce, novčanike, bičeve. U saračkoj radnji, miriše koža. To je jedan lep, starinski miris. Proces prerade i pripreme kože podeljen je u tri faze, na početku ih je sarač sam obavljao, zatim se koža nabavljala od vargi i naposletku, sarači su počeli da koriste fabrički obrađenu kožu.Sarač uglavnom svoje proizvode radi ručno. Ono što napravi je jako i treba da traje. Saračka roba se može kupiti i na pijacama, vašarima po Srbiji, naročito kada je pazarni dan.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *